“Drži ovo.” Stojim sa rukama ispruženim napred, navikao da uz Dovarje do Rosulja vučem bubanj, peške… “Ne to, ovo…čekaj.” Kasno popodne, par sati pred početak svirke, gledajući postavljene instrumente i ozvučenje na sceni, Sergeja je spopala misao, ideja. Dva minuta kasnije od Arta do pozorišta, njegovim tempom, uvek u fast-forward modu, blago zadihani, stojimo, prošavši kroz salu i preko scene, kao kroz sopstveno dvorište, iza zavese u prašnjavom, čkiljećom, žutom sijalicom zamagljenom fundusu i on se propinje, skida sa visokih polica velike tamne plahte, ribarske mreže, konopce, trake, zavese,…
Pročitaj više