“Drži ovo.” Stojim sa rukama ispruženim napred, navikao da uz Dovarje do Rosulja vučem bubanj, peške… “Ne to, ovo…čekaj.” Kasno popodne, par sati pred početak svirke, gledajući postavljene instrumente i ozvučenje na sceni, Sergeja je spopala misao, ideja. Dva minuta kasnije od Arta do pozorišta, njegovim tempom, uvek u fast-forward modu, blago zadihani, stojimo, prošavši kroz salu i preko scene, kao kroz sopstveno dvorište, iza zavese u prašnjavom, čkiljećom, žutom sijalicom zamagljenom fundusu i on se propinje, skida sa visokih polica velike tamne plahte, ribarske mreže, konopce, trake, zavese,…
Pročitaj višeAutor: Peđa Kovačević
Muzički Dr House
Popodnevna prolećna školska smena i ispred LA-a na ulazu u poluhladu ispružen leži i u 3/4 ritmično maše repom đubretarski kamion. Han Solo, jer ko drugi sa takvom lakoćom hvata krivine, sedi unutra s večitim Nikšićkim pivom u ruci. Zelena staklena flaša (i danas verujem u tu njegovu priču da je ta jedna po gajbi posebna jer služi za testiranje kvaliteta) sa osmehom gleda posadu u narandžastom kako uz to isto pivo, kojim ih časti, po bilijarskom stolu u radno vreme ‘ćera kugle’. Muzika dolazi sa kamiona, a ne iznutra…
Pročitaj više